Festivalsko vijeće

Što za mene znači Međunarodni dječji festival?

Za mene su to lastavice koje se u zamršenoj koreografiji obrušavaju nad Ljetnom pozornicom dok se čuje žamor publike koja očekuje uprizorenje nepoznatih čudesa.

Trgići ispunjeni djecom koja stvaraju umjetnost.

Prozor u svijet, puno njih, s kojih nam umjetnici omogućuju pogled u svijet kako bi proširili spoznaje i potakli maštu osnažujući naše zajedničke ljudske vrijednosti.

Rađanje prijateljstava koja traju, neograničena prostorom i vremenom.

Djeca koja pjevaju, plešu, smiju se, stvaraju umjetnost, promatraju umjetnost.

Novinari od zanata koji su pri ruci djeci kad treba obaviti intervju s umjetnicima, napisati članak i osvrt ili objaviti video uratke.

Umjetnici, kritičari, učeni ljudi koji sjede za stolom na tiskovnoj konferenciji, obuzeti znatiželjom dok istražuju djela kako bi otkrili, razumjeli i osvijetlili nakane i učinke tih istih djela. (Nikada neću zaboraviti tiskovnu konferenciju na kojoj je za sadržaj i stil jedne lutkarske predstave rečeno da im nedostaje originalnosti i autentičnosti. Ravnatelj jednog hrvatskog lutkarskog kazališta je tada rekao: „Moramo pomoći našoj braći i sestrama da pronađu svoj put.”)

Plesači u kolu, odjeveni u narodne nošnje dok se drže za ruke i skladno se kreću, utjelovljujući tako metaforu zajedničkog cilja te živog i živahnog naslijeđa kulture.

Predivna klapska pjesma koja odzvanja kamenim ulicama Šibenika.

Kameni pločnici okupani suncem, ulice ukrašene raznobojnim zastavicama i ispunjene obiteljima, vatromet u šibenskoj luci koji bliješti iznad kupole katedrale sv. Jakova, festivalska zastava koja se vijori na Ljetnoj pozornici.

Tijekom Domovinskog rata, Festival je odigrao zadivljujuću ulogu, uz mnoga iskustva koja su Boba i mene duboko dirnula.

Predstave u skloništima, podrumima, izbjegličkim kampovima, selima, u školi koja je pretvorena u mjesto boravka za starije i nemoćne izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, na brojnim otocima (uključujući Krapanj, gdje sam, bježeći od Boba, uletio u ruke bezazlenog, visokog policajca). Čak i u vojnom kampu u borovoj šumi. Po završetku naše predstave, vojnici su plesali i pjevali, vrtjeli su nas oko sebe i dizali na ramena.

Djeca koja drvene zaštitne barikade ispred zgrada oslikavaju vedrim prizorima iz života Šibenika. Posjet dječaku Tomislavu u bolnici, gdje nas je on dočekao na engleskom jeziku.

Poznati pjesnici koji čitaju svoja djela djeci u podrumima.

Djeca iz okolnih sela koja preskaču sjedala u dvorani u Solarisu kako bi došla do prvih redova.

Čitava Hrvatska koja održava festival za Šibenik kad je bilo preopasno organizirati ga u samom gradu, podižući čak i svoje ljetne pozornice.

Pjevanje pjesme Simple Gifts s oltara crkava koje su pretrpjele bombardiranja.

Nagovaranje Ante Pulića da nam dopusti nastup u Vodicama u kojima se od početka rata nije održala niti jedna predstava. Djeca koja ustrajavaju u želji da sjede na svojim mjestima dva sata prije nego je zakazan početak predstave, svećenik koji nam kaže da će padati kiša (mi smo rekli da neće i nije padala), čekanje da završi misa u crkvi da svi mogu prisustvovati predstavi – i stvarno jesu, stojeći na svim stranama trga, a onda smo se ja i Bob pridružili čitavom osoblju festivala i satima pjevali zajedno.

Toliko pjesme posvuda …

Po čemu je Međunarodni dječji festival zapažen i važan?

On iskazuje holističku viziju djece koja su uključena u sve aspekte Festivala, dok ih nadgledaju stručnjaci. Ovaj prozor u svijet pruža jedinstvenu priliku svima koji prate i sudjeluju i pri tome oduševljava, izaziva, nadahnjuje, potiče, hrani i obogaćuje srce, um, tijelo i dušu. Umjetnost šalje poruke na više razina i pomaže nam da budemo svjesniji našeg svijeta, da gledamo i slušamo na jedan novi način, da promišljamo temeljitije i s više suosjećanja. Sudjelovanje u stvaranju umjetnosti razvija maštu i sposobnost rješavanja problema i razmišljanja out of the box, dakle razmišljanja izvan usvojenih obrazaca. Neurološkim rječnikom, umjetničke aktivnosti potiču komunikaciju između receptivne i ekspresivne hemisfere mozga. Doživljaj umjetnosti u zajednici je dio naše ljudske ostavštine, tradicije koja se razvijala paralelno s razvojem naše vrste. To je tako važan dio bivanja čovjekom.

Prisjećam se našeg prvog posjeta Festivalu 1991. godine, tijekom kojega je Hrvatska proglasila neovisnost. Kao nekakvo čudno predskazanje, Ukrajina je tada došla s prekrasnom produkcijom L’enfant et les Sortilèges (Dijete i čarolije). Produkcija je bila složena, s kompletnim orkestrom, baletom, pjevačima, a kulisa je prekrivala čitavo pročelje gradske vijećnice. Oni su se čak ispričali što nisu mogli postaviti kompletnu scenografiju! Ukrajinskog ministra kulture su pitali kako Ukrajina može opravdati tolika sredstva uložena u umjetnost uz sve financijske nedaće s kojima se suočavala. On je jednostavno odgovorio: „Država bez kulture nije država.”

Neka zauvijek cvjeta Međunarodni dječji festival!

Dana M. Luebke