Ponovno je pred nama tih fantastičnih četrnaest dana, ta čarolija zvana Međunarodni dječji festival u Šibeniku!

To je posebno razdoblje koje počinje već puno unaprijed: mjesecima, tjednima. Pripreme, pozivi, dogovori… tihi, prigušeni šapat, dogovaranje, zujanje telefona, ubrzani koraci po stepenicama kazališta, uzbuđeni glasovi, ushit. Festival se približava: marljive ruke vješaju zastavice, slažu se svečana vrata na južnom ulazu pokraj Poljane.

I onda dolazi to jutro. Okupano suncem prvog ljeta, jutro koje miriše na završetak škole, na radost i na sladoled od vanilije. To je jutro kad počinje Festival.

Šibenik tada postaje čaroban grad. Njegove bijele kamene ulice radosno sjaje u iščekivanju dječjih koraka. Velebna naša Katedrala natkriljuje se majčinski, zaštitnički nad najljepšu pozornicu na svijetu. Sve čeka taj susret: susret djece i kazališta. Šibenik se otvara u zagrljaj, a k njemu u taj zagrljaj jure umjetnici, glumci iz cijeloga svijeta da se pridruže djeci u onom što samo umjetnici i djeca najbolje znaju – u igri.

I sve postaje kazalište i sve ostaje igra. Pale se reflektori da obasjaju zvjezdanu noć, da Zdravo maleni zaori ispred Vijećnice i da se podigne najljepša zastava kazališnog zajedništva.

Ulice i trgovi, sve živi za Festival i svaki je kutak pozornica. A ni kazalište, naš dragi dom, nije zaboravljeno. I tamo pozornica radosno škripi očekujući goste, a crvene mekane stolice pozivaju djecu da urone u čaroliju.

Radionice ispunjavaju tople ljetne dane najkreativnijim satima: jedni crtaju, drugi pišu, neki izrađuju lutke, neki male stolice, djeca su novinari, snimatelji, avanturisti i istraživači. Čuje se glazba, tamo neka djeca sviraju, neki pjevaju, drugi recitiraju ili glume. Djeca su umjetnici, baš onakvi kakve su prošle večeri gledali na pozornici, a koji sad  kroz te posebne dane žive, uče i istražuju s njima – zajedno gradeći Festival.

Cijeli grad, cijeli prekrasni Šibenik štiti i čuva ovih četrnaest dana djecu i odrasle u jedinstvenoj namjeri – da se održi plamičak kreativnosti na surovoj vjetrometini svijeta.

Festival je velika ideja, posljednja utopija ljepote i smisla. Festival je razdoblje u kojem vjerujemo da nas kazalište može oplemeniti, izgraditi u bolje ljude, da naše odrastanje neće nikad završiti.

Vjerujemo u dijete koje svojom dobrotom može promijeniti svijet. Raširit će oči pred ljepotom neke predstave, pred svijetom mašte i bajke i taj će svijet ostati trajan putokaz za plemenit i ispunjen život.

Mi koji srčano volimo kazalište, koji vjerujemo u njegovu tajnu moć, ostajemo zauvijek odani zaljubljenici Festivala. On je za nas mnogo više od predstava, od pljeska razdragane publike – on je zavjet zajedništva koji smo davno dali jedni drugima.

Kad odrastem bit ću dijete!

Nina Kleflin, redateljica